Kapiten Lazija, Senad Lulić, oporavio se od teške povrede koju je zadobio, te se napokon vratio na teren i u dres Lazija.

U velikom razgovoru za portal Laziosiamonoi.it, on je govorio o svome životu i onim nekim ključnim stvarima u njemu.

– Kada mi fudbal dozvoljava odem u posjetu familiji. Koliko me je rat promijenio? Mnogo. Cijeniš ono što imaš. Rat je veoma loš, ali sam u njemu razumio šta znači nemati ništa. Pokušavam da mladima i mojoj djeci sada pomognem da shvate šta to imamo danas, rekao je Senad Lulić.

Rim: Rad, red i mir

– Skoro deset godina je prošlo od mog dolaska u Rim. Za mene je bilo lakše jer sam znao jezik. Igrao sam u Bellinzoni gdje se govorio italijanski. Imam sjajno vrijeme ovdje. Sve me podsjeća na moj debi na San Siru, kako sam ušao na teren. Ništa mnogo nije očekivano od mene. Nisu ista očekivanja postavljanja za ostale fudbalere koji su dolazili iz Švicarske, ili za nekoga poput Klosea, Lorika Cane ili Cissea. Oči su uprte u takmvie igrače. Meni je omogućeno da radim u tišini i dokazujem se kroz godine. Imao sam mir da radim, i da učim.

Lopta je bila moja sloboda

– Nakon rata učestvovao sam na nekoliko turnira. Fudbal i lopta su uvijek bili sadašnjost, čak i tokom rata. Nismo igrali na travi kao danas, ali jesmo na ulici. Lopta je uvijek bila tu i ona je bila moja sloboda. Biti u mogućnosti da igraš u miru, i da nisi ljut, je sjajno.

Od Bonse i Hercegovine do Švicarske

– U Švicarskoj je također bio težak period. Ali, za sve ono što imamo danas, moramo da zahvalimo ovoj zemlji. Svo petero je spavalo u istoj prostoriji i nadali smo se da možemo ostati. Uvijek je postojao strah da možemo otići nekoliko mjeseci kasnije. Srećom, uspjeli smo ostati i to je postala naša druga zemlja.