Dok kapiten Hellas Verone Pietro Fanna hoda kroz tunel starog stadiona Bentegodi – istog onog na kome je nekoliko mjeseci kasnije Dragan Stojković Piksi iz slobodnjaka zabio sjajan gol Zubizarreti na Mundijalu u Italiji ‘90 – hodnici odjekuju. Huk dolazi iz gostujuće svlačionice u kojoj se nalazi Milan Ariga Sacchija.

(Miloš Zdravković, Telegraf.rs) – izvorni link

Mjesec dana kasnije, Milan je pobijedio Benficu u Beču i odbranio titulu šampiona Evrope čime se ustrojio kao jedan od najvećih evropskih klubova svih vremena. Trijumf “Rossonera” iz 1990. omogućio je i prvi put u istoriji fudbala da čak tri glavna evropska trofeja završe u rukama klubova koji dolaze iz iste zemlje.

Baš tada, kada je Luciano Pavarotti počeo da gubi svoj prelijepi glas, Italija se spremala za Svjetsko prvenstvo, a Gianluca Vialli dao dva komada u pobjedi Sampdorije nad Anderlechtom u finalu Kupa pobjednika kupova. U UEFA kupu Juventus je pobijedio Fiorentinu u italijanskom finalu.

Bio je to početak decenije dominacije Serije A na terenu – ali i u našim srcima.

Uspon i pad Maradone

Ako je potrebna još jedna ilustracija snage Serije A u to vrijeme, evo i ovo: nijedan od četvoro italijanskih finalista u Evropi nije osvojio Scudetto u sezoni 1989/90. Buka koju je Pietro Fanna slušao iz svlačionice Milana nije bio huk radosti. Bio je to jauk očaja i suze, jer se velikom Milanu srušio san o osvajanju titule.

Milan je mrzio da igra u Veroni. Poraz od 5:3 koštao ih je i šampionske titule i 1973. godine, a taj poraz poznat je pod nadimkom “Fatalna Verona”. Sada su se vratili na reprizu, dva kola prije kraja bili su izjednačeni na vrhu tabele sa Napolijem Dijega Armanda Maradone. Rossoneri su bili lideri na tabeli sve do početka aprila kada su Napoliju dati bodovi poslije prekinute utakmice sa Atalantom u kojoj je brazilski fudbaler Alemao pogođen novčićem s tribina.

Milan je vodio sa 1:0, ali se sve preokrenulo vrlo brzo. Domaćin koji je bio u borbi za opstanak je izjednačio, a Milan se raspao. Ljut zbog serije loših odluka glavnog sudije, Frank Rijkaard je dobio crveni karton – sudija Lo Bello je kasnije tvrdio da ga je Holanđanin dva puta udario – i to samo nekoliko mjeseci prije nego što je Rijkaard nasrnuo i na Rudija Vollera na Mundijalu u Italiji.

I Marco van Basten je ubrzo završio u svlačionici zbog cijepanja dresa u naletu bijesa, isključen je i trener Arigo Sacchi, dok je Billy Costacurta bio treći izbačeni igrač Milana pošto je napao pomoćnog sudiju poslije drugog gola Verone.

Napoli je u međuvremenu dobio posljednje dvije utakmice u sezoni, a pokojni Maradona osvojio svoj drugi Scudetto, četiri godine nakon što je predvodio Partenopeje (nadimak Napolitanaca) do prve titule ikada u Seriji A. Ali bio je to i kraj Diegovih slavnih dana u Italiji. Ubrzo je sišao sa scene, suspendovan na 15 mjeseci jer je u martu 1991. bio pozitivan na kokain i nikada više nije zaigrao za Napoli. Bio je to i kraj zlatne ere Napolitanaca.

Ali, ako je odlazak Maradone loše uticao na Napoli, nikako nije uspio da zaustavi prosperitet italijanskog fudbala u cjelini. Serija A nije bila osvjedočena u samo jednom čovjeku, imala je puno zvijezda i one su bile svuda okolo. Osvajač “Zlatne lopte” Lothar Matthaus u Interu ili najskuplji fudbaler svijeta Roberto Baggio koji je prešao iz Fiorentine u Juventus.

Italija je tradicionalno bila zemlja koja je imala para i mogla da privuče top fudbalere – prije Baggijovog transfera iz Fiorentine 1990. godine, čak 11 od 13 rekordnih transfera ostvarili su klubovi iz Serije A.

U kombinaciji sa odlukom UEFA da izbaci Engleze iz evropskih takmičenja 1985. godine imali su prostor da marširaju terenima bez ozbiljnih rivala. Tokom 90-ih godina prošlog vijeka Italijani su osvojili 13 od ukupno 30 evropskih titula i imali čak 25 finalista.

– Serija A je bila najbolja i najatraktivnija liga u Evropi tokom devedesetih – svjedoči Aron Winter koji je napustio Ajax 1992. kako bi igrao za Lazio i Inter u karijeri u kojoj je zabilježio i 84 nastupa za Holandiju.

– Ono što je Španija danas, Italija je bila u ono vrijeme. Čim sam počeo da igram u Seriji A primijetio sam visok nivo kvaliteta fudbala. Bilo je teško pobijediti. Bila je to zemlja koja je imala najbolje igrače na svijetu i svi su igrali dobar fudbal – sjeća se Winter.

Gazzamanija

Engleski ljubitelji fudbala počeli su da se interesuju za Seriju A tamo negdje 1992. godine zahvaljujući jednom čovjeku. Napoli, Juventus i Roma su bili zainteresovani za Paula Gascoignea, posebno nakon odličnih nastupa na Mundijalu u Italiji, ali je Lazio bio najbrži i uspješno realizovao njegov transfer iz Tottenhama 1991. godine. Na pitanje kako su ga ubijedili da potpiše, Gazza se našalio da su mu dali ribnjak.

Povreda koljena koju je zaradio tokom finala FA Cupa 1991. godine odložila je njegov transfer u Rim, a Lazio je uskoro uspio da mu spusti cijenu sa 8,5 na 5,5 miliona funti. Novi peh prilikom oporavka, kada se pobio u Newcastleu u jednom noćnom klubu, natjerao je Lazio da kupi i Glenna Roedera kako bi motrio na Gazzu u Vječnom gradu, ali je Roeder u posljednjem trenutku odustao od transfera, ljut na Gazzu što se pobio te večeri.

Gascoigne je konačno stigao u Rim u maju 1992. godine, gdje je zarađivao 22.000 funti nedjeljno, što je bila ogromna plata u to vrijeme. Klub mu je dao dva tjelohranitelja da ga paze, a to se umalo završilo tragično po Engleza pošto je jedan od njih uperio pištolj u Gazzu misleći da je provalnik.

Njegov debi za Lazio, na Olimpicu protiv Genove, bio je jedna od prvih utakmica Serije A koja se direktno prenosila u Engleskoj. Utopivši se u “Gazzamaniju”, britanski Kanal 4 je otkupio TV prava u ljeto 1992. Bio je to za Ostrvljane prozor u neki drugi svijet, za navijače koji su do tada italijanske klubove najčešće gledali u međunarodnim mečevima.

Direktni prenosi Kanala 4 svake nedjelje popodne – sve utakmice u Seriji A počinjale su u isto vrijeme od 15 sati – pratili su se s velikom pažnjom i vrlo brzo su brojke gledalaca dostigle milione. Lazio je odigrao neriješeno sa Genovom tog dana (1:1), zatim pobijedio Parmu sa 5:2 i otišao na megdan Milanu na San Siro.

– Sjećam se da sam imao dobar osjećaj uoči utakmice, a onda smo bili prosto pregaženi. Taj tim Milana je bio zastrašujući – ispričao je Gazza.

Milan je pobijedio sa 5:3, nekoliko dana nakon što je demolirao i Fiorentinu sa 7:3.

Paul Gascoigne je brzo stekao kultni status među navijačima Lazija, posebno nakon što je postigao pogodak u nadoknadi za izjednačenje u gradskom derbiju s Romom. U to vrijeme je čak pustio i konjski rep kako bi ličio na čuvenog pevača Micka Hucknalla (Simply Red), a bio je popularan i među saigračima.

Gazza je mnogo volio da se glupira, pa je tako jednom ubijedio tjelohranitelje da prošvercuju njega i čuvenog glumca Jimmyja Gardnera u trezor Rimske banke kako bi se samo slikali na brdašcetu novčanica teškom 50 miliona funti. Bilo je i slučajeva da Gascoigne ubije zmiju metlom u svom domu i potom je donese na trening i stavi u torbu Roberta Di Mattea.

– Bio je spreman na sve – sjeća se legendarni napadač Lazija Beppe Signori. – Jednom se čak pojavio potpuno nag u holu hotela u karantinu. Mnogo se glupirao. Dok smo putovali kroz tunele skidao se nag i onda sjedao pored trenera Dina Zoffa.

– Na kraju svakog treninga morao si da paziš prije nego što uđeš u kola. Nikad ne znaš šta ti je Gazza spremio. I svuda okolo je išao bez odjeće. To je bilo nevjerovatno – sjeća se Signori.

Proslavljeni napadač otkriva i da je Gazza mrzio letenje avionom, ali da mu je alkohol bio najbolji lijek. Prije letova praktikovao je da naruči sebi konjak kako bi se smirio. U prvoj sezoni u Laziju Gascoigne je pomogao klubu da bude peti i plasira se u Evropu, prvi put poslije 16 godina.

Bila je to i prva od pet vezanih sezona u kojima je Lazio bio ispred Rome, prije nego što se pojavio Francesco Totti i donio balans u odnosu snaga u prijestolnici.

Lazio je također imao i najboljeg strijelca u sezoni 1992/93. Beppea Signorija koji je po dolasku iz Fogije dao čak 26 golova. Signori je bio glavni strijelac i u sezonama 1993/94. i 1995/96. prije nego što je prešao u Sampdoriju, pa u Bolognu. Iako je 1995. bio na korak od prelaska u Parmu navijački protesti Lazijala natjerali su klub da promijeni odluku.

– Navijači su me obožavali i protivili se prodaji u Parmi. To su stvari koje se ne zaboravljaju. Vrijeme provedeno u Laziju je bilo fantastično. Biti najbolji strijelac tri puta u ligi u kojoj su igrale takve zvijezde bila je velika stvar. Dao sam preko 100 golova za Lazio, igrao sa asovima kao što su Karl- Heinz Riedle, Casiraghi ili Alen Bokšić. Oni su radili za mene, ja sam davao golove – sjeća se Signori.

Beppe Signori je tokom cijele decenije bio jedan od najefikasnijih golgetera u Seriji A. Njegovih 141 pogodaka stavili su ga na vječnoj listi čak i ispred Gabrijela Batistute koji je dobio statuu u Firenci. Ali, obojica su bili prokleti, uprkos velikom broju golova nisu osvojili nijedan trofej tokom 90-ih. Batigol je to uspio tek sa Romom 2001, dok je Signori pored karijere bez trofeje upisao samo 28 nastupa za Italiju. Malo.

Ni Gascoigne se nije naigrao u Rimu, za tri sezone zabilježio je 47 nastupa, mada su ga unakazile i povrede (najbrutalnija je onaj prelom noge koji je zaradio na treningu u duelu sa Alessandrom Nestom). Imao je Englez česte probleme i sa kilažom pa ga je Lazio najzad prodao Glasgow Rangersu 1995. godiine.

Ipak, ostat će upamćeno da je Gazza rekao Laziju “arrivederci” u velikom stilu, došao je na posljednji trening na Harleyu (motoru) i s tompusom u ustima.

David i Roberto

Gascoigne je možda bio fudbaler koji je Ostrvljanima približio italijanski fudbal, ali odlaganje njegovog transfera značilo je i da nije bio prvi Englez koji je zaigrao u Seriji A tokom 90-ih.

Malo nakon što je Gazza dogovorio prelazak u Lazio 1991, David Platt je povukao nogu, 5,5 miliona funti teškim transferom u Bari – provincijski tim s juga Italije koji je u prethodnoj sezoni jedva izbjegao ispadanje iz lige.

– Bari je bio ulaznica za top fudbal. Nisam pojma imao gdje se taj grad nalazi – prisjeća se Platt.

Iako nije uspio da spriječi ispadanje svog tima iz Serije A, vezista je uspio da postigne impresivnih 11 golova u svojoj debitantskoj sezoni u Italiji i obezbijedi transfer u Juventus.

– Kada sam pogledao svlačionicu u Torinu pomislio sam: “Uspio sam” – kaže Platt.

Sa dvojicom rekordnih pojačanja – a Juve je kupio tog ljeta Gianlucu Viallija iz Sampdorije za 12 i Roberta Baggija iz Fiorentine za 8 miliona funti – čuveni torinski tim je pobijedio Borussiju Dortmund u finalu UEFA kupa.

Ipak, Platt se nije dugo zadržao ni u Torinu, brzo je promijenio sredinu.

– Nisam igrao puno u Torinu. Njihovi napadači su bili nestvarno dobri. Antonio Conte je sam trčao na sredini terena i vodio igru, a Baggio bio glavni u napadu. Nije bilo puno prostora za druge. Baggio je imao isti uticaj na igru kao Mancini u Sampdoriji u koju sam prešao, ali nismo se dobro sporazumjevali. Komunikacija u Juventusu je bila loša – kaže Platt.

Plattova saradnja sa Mancinijem je bila nešto drugo. Uspostavljena je mnogo ranije prije nego što je Englez došao u Genovu, zapravo prije nego što je prešao u Juventus. Nekoliko mjeseci po dolasku u Italiju Platt je dobio neočekivani telefonski poziv. Bio je to Mancini, koji je uspio da pronađe njegov broj telefona i saopšti Englezu da bi volio da mu se pridruži na stadionu Luigi Ferraris.

Sampdorija je bila usred svoje najslavnije ere: poslije trijumfa u Kupu pobjednika kupova 1990, osvojili su jednu šampionsku titulu u sezoni 1990/91. uspjeh koji je ekipa proslavila tako što su se svi fudbaleri ofarbali u plavo – Attilio Lombardo je bio ćelav, pa je morao da nosi periku nedjelju dana umjesto farbanja.

Kada su se svi igrači pojavili na prijemu kod pape Jovana Pavla II sa novim frizurama uspjeli su da ga šokiraju i ostave bez riječi. Sampdoria je potom stigla do finala Kupa šampiona 1992, ali je izgubila od Barcelone u finalu golom Ronalda Koemana iz slobodnog udarca u produžetku.

Mancinijev prvi susret sa Plattom desio se usred pohoda na Kup šampiona, ali nije odustajao. Zvao ga je svake nedjelje insisitirajući da Englez dođe u Sampdoriju.

– Bila mi je velika čast, ali sam istovremeno i odlijepio. Mislio sam: “Zašto me ovaj stalno zove?” Stalno je govorio kako me ne zove u ime kluba, što je situaciju činilo još bizarnijom. Ali to je bio način na koji se ponašao čovjek kojem je stalo do nečega.

– Kada sam potpisao za Juventus, mislio sam da je to kraj, ali ne. Robi je nastavio da me poziva. Na terenu mi je dobacivao, na kraju sam pristao, odlučio da dam Italiji još jednu priliku – prisjeća se David Platt.

Poziv koji se (ne)odbija

Ispostavilo se da je to bila najbolja odluka koju je Platt ikada donio. Dok se njegov zemljak Des Walker mučio u Sampi sezonu ranije – igrao beka i brzo se vratio u Englesku poslije 30 utakmica – Plattov transfer je bio potpuni uspjeh. Njegovo prijateljstvo sa Mancinijem pretvorilo se u uticajno partnerstvo na terenu.

– Odmah smo krenuli jako. Robi je volio da igra na svoj način, i zato je ostao u Sampdoriji tako dugo, čak 15 godina. Sve je funkcionisalo. Ekipa je izgradila svoj stil i ideologiju, a iz nekog razloga vidjeli su mene kao idealnog za taj stil.

– Sampdorija je bila njegov klub. Svi su ga voljeli u Genovi i on je to znao. Navijači su mu bukvalno jeli iz ruke. Nikada nije napravio problem, a bio je privlačan mnogim ženama! Bio je nešto kao Totti u Romi. Mogao je da uđe u bar ili kafić i da nikada ništa ne plati. Mogao je da radi šta hoće – kaže Platt.

Taj odnos sa navijačima doveo je do neobičnog incidenta tokom utakmice na domaćem terenu u maju 1995. Sampdoria je upravo bila izgubila derbi od Genove pa je, u pokušaju da zadovolji bijesne navijače, Mancini obećao da će tim otrčati krug oko terena uoči utakmice kako bi dozvolili navijačima da iskažu svoje nezadovoljstvo. To je stvorilo neobičnu atmosferu uoči utakmice, a velike zvižduke dobio je i trener Sven Goran Eriksson. Ipak, plan je uspio.

– Dao sam dva gola u finišu na tom meču, pobijedili smo sa 2:1, ali je buka na stadionu bila nevjerovatna. Robi me je odvukao pred navijače na kraju utakmice kada sam doživio da mi cijela tribina aplaudira. Nekako je pokušao da sebi sve pripiše tako što je posljednji izašao sa terena i dobio završni aplauz – sjeća se Platt.

Igranje u istom timu sa Lombardom i Rudom Gullitom (u ono vreme Gullit je napustio Milan zbog Sampdorije 1993, prije nego što se vratio na San Siro 1994, pa poslije opet otišao u Genovu), Plattu je donijelo Kup Italije, a klubu plasman u polufinale Kupa pobjednika kupova gdje su izgubili na penale od Arsenala. Svoj period u Sampdoriji Platt i dalje opisuje kao najbolji period u karijeri.

– Najbolji fudbaleri svijeta u to vreme igrali su u Seriji A. Iako su i Englezi i ranije išli tamo da igraju, to su bili dani bez interneta, You Tubea i Skyja. Slušali smo priče o defanzivnim Italijanima, gledali ih kako osvajaju velike trofeje i tješili se da je to zbog kazne koju su engleski timovi dobili.

– Ali sam sam uvidio svojim očima da je to drugačija priča. U Genovi sam shvatio šta postaje italijanski fudbal. Mogli ste da gledate utakmice u Engleskoj, prijatelji i porodica su mi redovno pričali kako je Calcio postao popularan na Ostrvu – otkrio je David Platt.

Platt se poslije Sampdorije vratio u Arsenal, ali je 1998. postao trener kluba iz Genove. Mancini je tada zajedno sa Erikssonom prešao u Lazio, a Englez preuzeo tim koji je bio viđen u drugoj ligi. Samo šest utakmica je vodio, nije imao ni adekvatnu trenersku licencu. To je bila loša vijest za Leeja Sharpa, koji je stigao u međuvremenu na pozajmicu iz Leedsa, kao i Dannyja Dichija koji je godinu ranije iz QPR-a prešao također u Sampu. Nekadašnji krilni napadač Newcastlea i Nottingham Foresta Franz Carr nije se proslavio u dresu Reggiane. Italija je prosto gutala Engleze tih godina…

Onaj drugi Roberto

Lopta je stajala na bijeloj tački ispred Roberta Baggija i napadač s autentičnim konjskim repom nije bio sretan. Tri godine prije čuvenog promašaja u finalu Mundijala 1994, zadesila ga je drugačija penal drama. Baggio se vratio u Firencu prvi put otkako su ga prodali Juventusu. Čak 50 ljudi povrijeđeno je u neredima koji su izbili poslije odluke uprave da ga proda “Staroj dami”, čak ni Baggio nije bio siguran da li želi da napusti Violu, pa je odbio da podigne šal Juventusa na predstavljanju.

Baggio je bio glavni izvođač penala u Juventusu, ali nije želio da ga puca protiv svog bivšeg kluba. Saigrači su probali da ga ubijede, ali je on već odlučio da neće, pa je Gigi De Agostini zgrabio loptu. I naravno promašio. Baggio je ubrzo zamijenjen, a prilikom odlaska u svlačionicu zgrabio je šal Fiorentine i podigao ga visoko u vis. Juve je izgubio sa 1:0.

Baggio je bio ikona Serije A. Njegova zbirka trofeja je dokaz za to, a po mnogima je bio daleko najtalentovaniji fudbaler u Italiji 90-ih godina, i jedini čovjek koji je u toj deceniji oborio transfer rekord i osvojio “Zlatnu loptu” igrajući tokom cijele karijere samo u Italiji. Ronaldo je prešao u Inter u rekordnom transferu od 19,5 miliona funti kada je proglašen za najboljeg igrača 1997, ali su mu to priznanje donijele prevashodno igre u Barceloni.

Baggiova godina iz snova bila je 1993. kada je sa Plattom i ekipom “Bianconera” osvojio UEFA kup, što mu je, ispostavilo se kasnije, bio jedini internacionalni trofej u karijeri. U toj kalendarskoj godini dao je 39 golova.

– Bio je tih i miran kao čovjek, ali je na terenu bio apsolutni šampion. Tehnički je bio izvanredan, uvijek je imao rješenja, umijeće i talenat su mu bili besprijekorni – tvrdi Fabrizio Ravanelli.

Baggio je svoja jedina dva Scudetta u karijeri osvojio u dvije vezane sezone i sa dva različita tima. Prvi je došao u njegovoj posljednjoj sezoni sa Juventusom 1995. u kojoj je propustio pet mjeseci zbog povrede, ali je sa tri asistencije omogućio pobjedu nad Parmom koja je značila titulu “Staroj Dami”.

Bila je to ujedno i prva titula za tada 20-godišnjeg momka po imenu Alessandro Del Piero.

– Imao je sve što je potrebno za jednog vrhunskog igrača. Igrali smo s trojicom napadača te sezone – Vialli, Del Piero i ja ili Baggio – prisjetio se Ravanelli prve sezone pod Marcelom Lippijem u kojoj je osvojio titulu sa klubom za koji je navijao.

– Lippi je bio dobar u čitanju igre i znao je kako da motiviše svoje igrače. Sjećam se njegovog govora na prvoj prozivci na početku sezone. Okupili smo se na sredini terena i poruka je bila jasna: Juventus ne smije da zavisi ni od koga. Svi smo bili podjednako važni.

– Bili smo jaki kao tim. Imali smo oštrinu na terenu i kvalitetne igrače. Bili su to Angelo Peruzii, Paulo Sousa, Deschamps, Ferrara, Tacchinardi i Conte. Sjećam se da smo u januaru pobijedili Parmu sa 3:1 i pretekli ih na tabeli, a ja sam postigao možda najljepši gol u karijeri, na centaršut Viallija. Bilo je sjajno.

Noć prije nego što smo igrali sa Parmom za titulu nisam mogao da spavam. Osjećao sam napetost. Ali bila je to divna majska nedjelja, pobijedili smo sa 4:0, dao sam dva gola, a sjećam se da je te večeri bila žurka u vili počasnog predsjednika Umberta Agnellija. Bilo je puno radosti – kaže Ravanelli.

Tu titulu pratila je i tuga jer je titula stigla samo nekoliko nedjelja nakon što je 23-godišnjem Andrei Fortunatu, lijevom beku koji je imao 27 nastupa u prethodnoj sezoni, dijagnostikovana leukemija.

– Sve što sam osvojio sa Juventusom posvetio sam njemu – ističe Ravanelli.

To podrazumijeva trofej Lige prvaka iz 1996. kada je Ravanelli bio strijelac u finalu sa Ajaxom na rimskom Olimpicu koje je odlučeno na penale posle 1:1. Potom je Fabrizio iznenada prodat Middlesbroughu.

– Juventus je već zaključio posao, a ja nisam ništa znao o tome. Osjećao sam se užasno, ali sam pozvao agenta i dogovorili smo se s Englezima – kaže Ravanelli.

Baggio je otišao iz Torina godinu dana ranije nakon što je Juve tražio da se odrekne 50% zarade. To je iskoristio Silvio Berlusconi i doveo ga u Milan za oko 7 miliona funti dok su Manchester United i Blackburn također bili zainteresovani. Baggio je dao 10 golova i pomogao novom klubu da osvoji Scudetto u sezoni 1995/96, a pogodio je čak i penal protiv Fiorentine u meču za titulu…

Moćni Milan

Sa Robertom Baggijom i osvajačem “Zlatne lopte” Georgeom Weahom u timu, Milanova napadačka snaga izgledala je nestvarno dobro tih godina. “Rossoneri” su napadački držali visok nivo još od početka 90-ih kada su imali holandski trio fantastiko – Van Basten, Gullit i Rijkaard na vrhuncu karijere.

Milan je osvojio Seriju A u sezoni 1992/92 bez poraza, a od maja 1991. do marta 1993. vezali su 58 utakmica u ligi bez poraza, u eri “Milanovih nepobjedivih”. Bio je to nevjerovatan start trenerske karijere za Fabija Capella koji je prije toga vodio samo omladince ovog tima.

Poslije dvostrukog osvajanja Kupa šampiona pod Arigom Sacchijem koji je u ljeto 1991. napustio “San Siro” kako bi trenirao reprezentaciju Italije izgledalo je da Capella čeka težak posao. Pride, tim je bio umoran od Sacchijevog insistiranja na presingu i tehničkom pristupu fudbalu.

– Sacchi je transformisao naš mentalitet i odveo Milan do fantastičnih visina, posebno u Evropi. Ali bilo je istovremeno i teško. Bio je previše zahtjevan, uvijek nam je momentalno ukazivao na greške, nije želio da sačeka.

– Trebao nam je mentalni odmor i Capello je dobro razumio cijelu situaciju. Postojala je doza nepovjerenja u njega u početku, Fabiju je to bilo prvo veliko iskustvo sa timom koji je prije njega osvojio bukvalno sve. Ali, Silvio Berlusconi je bio u pravu, Capello nas je oslobodio – dozvolio nam da mnogo više koristimo maštu na terenu – tvrdi Franco Baresi.

Berlusconi je u toj eri većinu odluka donio ispravno.

– Silvio je bio predsjednik kakav se samo poželjeti može. Iako je bio zauzet čovjek, svake nedjelje nas je obilazio. I kada je bilo dobro i kada smo bili u krizi. Želio je uspjeh i htio da Milan igra na specifičan način – kaže Ruud Gullit.

Ispostavilo se da je Berlusconi bio presudan za 22-mjesečnu seriju bez poraza u Seriji A.

– Ta serija je učvrstila našu ideju da je nemoguće pobijediti nas. Ona je istovremeno stvarala problem i našim rivalima koji često nisu dolazili ni do šesnaesterca, a kamoli do gola. Demetrio Albertini je stao uz Rijkaarda na sredini, Gullit je bio izuzetan igrač, a u Capellovoj prvoj sezoni Van Basten je pogađao kao nikada do tada – 25 golova, njegova najbolja sezona u Milanu. Mogao je i bolje da nije povrijedio zglob – prisjeća se Baresi.

Bila je to povreda koja je 1992. okončala karijeru osvajača “Zlatne lopte”. Gullit i Rijkaard su u međuvremenu otišli iz Milana, a Jean-Pierre Papin se mučio poslije rekordnog dolaska iz Marseillea za 10 miliona funti. Milanovo sljedeće rekordno pojačanje – 13 miliona funti plaćeni Gianluigi Lentini iz Torina – završio je u komi nakon što mu se Porsche zapalio poslije slijetanja sa puta. Lentini je imao frakturu lobanje, a iako se vratio poslije nekoliko mjeseci na teren nikada nije bio onaj isti igrač.

Sa svim tim malerima, kao pravo malo čudo čini se Capellova treća vezana titula u sezoni 1993/94. u kojoj je Milan dao samo 36 golova na 34 utakmice. Baresi, Maldini, Costacurta, Tassotti i Filippo Galli bili su zid koji je primio samo 15 golova za cijelu sezonu.

– Bili smo solidan tim. Capello je pripremao utakmice u skladu sa protivnikom sa kojim smo igrali. Gledao bi njihove snimke i odatle pravio taktiku. Sa Sacchijem smo uglavnom vodili računa o defanzivi, ali kod Capella smo imali direktno markiranje napadača.

– Mnogi od nas su dugo igrali zajedno. Postojalo je mnogo uzajajmnog povjerenja, divno smo se zabavljali. Pili smo zanimljiv koktel sa Coca-Colom, mineralima i šećerom koji su pravili Maldini, Tassotti i Galli pre utakmica. To su bili važni momenti, spuštala se tenzija – sjeća se Baresi.

Takva taktika u kojoj je stres bio isključen učinila je pravo čudo za Milan u finalu Kupa šampiona 1994. protiv Barcelone u Atini. Ako je osvajanje Scudetta bilo impresivno imajući u vidu probleme u napadu, demoliranje Barce od 4:0 uz onaj sjajan gol Dejana Savićevića iskosa bilo je fantastično.

Scudetto iz 1995/96. bio je Milanov četvrti u pet sezona pod Capellom, ali je onda on otišao u Real iz Madrida i stvari su se preokrenule u Baresijevoj posljednjoj sezoni. Ona je počela fantastično, nevjerovatnim golom Georga Weaha poslije solo-prodora u kojem je driblao igrače Verone od svog šesnaesterca do gola.

Ali, Oscar Tabarez je bio nedostojna zamjena za Capella, a čak ni kratkotrajni povratak Ariga Sacchija na klupu nije mogao da spriječi Milan da završi tek na 11. mjestu. Capello se vratio na klupu u sezoni 1997/98, ali je potrajao samo jednu sezonu u kojoj je bio 10. sa “Rossonerima”.

Međutim, Milan se vratio na pobjednički put godinu dana kasnije dolaskom Alberta Zaccheronija iz Udinesea koji je sa sobom poveo Danca Thomasa Helvega i Nijemca Olivera Bierhoffa, koji je sa 19 golova donio “Rossonerima” peti Scudetto u deceniji. Bila je to titula kojoj se niko u Milanu nije nadao.

– Možda čak ni mi nismo to očekivali. Prema tehničkom nivou igrača koje smo imali nismo bili snažni kao ostali rivali u ligi. Ali pronašli smo nešto što nam je nadoknadilo taj nedostatak i uspjeli – kaže Paolo Maldini.

Interova revolucija

Bio je 31. avgust 1997. na “Giuseppe Meazzi”, Youri Djorkaeff je prvi izašao iz tunela, za njim Javier Zanetti, Diego Simeone… A onda i čovjek kog su svi željeli da vide: Ronaldo.

Prvi put još od kada su “Nerazzurri” doveli danskog napadača Haralda Nielsena iz Bologne prije 30 godina, najskuplji fudbaler svijeta igrao je za Inter. Predsjednik Barcelone Josep Nunez izjavio je da Ronaldo ostaje zauvijek na stadionu “Camp Nou” nakon što je Brazilac dao 47 golova u svojoj prvoj sezoni u klubu.

Ispostavilo se da mu je to bila i jedina sezona u katalonskom klubu: Pregovori oko novog ugovora su propali i Inter se pojavio sa željom da plati otkupnu klauzulu od 19,5 miliona funti koju je imao u ugovoru sa Barcelonom. I Glasgow Rangers je htio Brazilca, njegov menadžer je pričao da je bizarna ponuda podrazumjevala da igra samo utakmice Lige prvaka.

U svjetlu tih događaja Ronaldova prva utakmica za Inter bilo je skromno upoznavanje sa italijanskim fudbalom, na domaćem terenu protiv Brescije koja je tek ušla u ligu. Brazilac je pogodio prečku iz slobodnog udarca, a onda su stvari krenule neočekivanim tokom, pošto je tinejdžer koji je ušao s klupe Andrea Pirlo sjajno proigrao Darija Hubnera za šokantno vodstvo. Deset minuta prije kraja utakmice Inter se suočavao sa sramotnim porazom.

Idealna situacija za debitanta, ali ne ovog skupocjenog, već nekog drugog. Malo je bilo euforije prilikom dolaska Alvara Recobe iz urugvajskog Nacionala, ali je simpatični momak brzo ukrao šou velikom Ronaldu – ušao je s klupe i sa dva vrhunska udarca sa 30 metara preokrenuo rezultat i donio Interu nezaboravnu pobjedu.

Bila je to nova zora koja je osvanula “Nerazzurrima” poslije šokantnog poraza od Schalkea u finalu UEFA kupa nekoliko mjeseci ranije, a koji je značio i kraj ere Roya Hodgsona na klupi Intera. Pod kišom upaljača i novčića Englez je podnio ostavku poslije sezone u kojoj nije pobrao simpatije ni medija ni navijača.

– Postojale su kritike da nije nikada osvojio važan trofej sa velikim timom, ali lično mislim da je dobar trener. Roy Hodgson je divan čovjek – kaže Aron Winter koji je 1996. prešao iz Intera u Lazio.

Inter je tokom 90-ih dva puta osvajao UEFA kup: Njemački trio Matthaus, Klinsmann i Brehme vodili su ih do trijumfa protiv Rome 1991, prije nego što su 1994. pobijedili Salzburg pod čudnim okolnostima. Te sezone, u kojoj se zvijezda tima Dennis Bergkamp mučio, Inter je jedva izbjegao ispadanje iz Serije A za samo jedan bod.

Potom je Massimo Moratti preuzeo ovaj klub i počeo da investira – Paul Ince je doveden iz Manchester Uniteda za 7 miliona funti, dao je 13 golova kao vezista u dvije sezone. Roberto Carlos je potrajao samo jednu sezonu – nezadovoljan što ga je Hodgson gurao na lijevo krilo, kao i Ivan Zamorano koji je stigao prije najave velikih ambicija i kupovine Ronalda.

– Ronaldo je stvarno bio najbolji, zaista je bio fenomen. Bio je dobar u svemu ne samo da daje golove. Bio je najbolji fudbaler sa kojim sam igrao – tvrdi Winter.

Zajedno, pomogli su Interu da zaboravi bolan poraz od Schalkea u prvoj sezoni Ronalda trijumfom nad Lazijom (3:0) u finalu na “Parku prinčeva”. Brazilac je dao jedan gol.

Roni je u prvoj sezoni pogodio 34 puta, ali je zbog učestalih povreda koljena u naredne četiri sezone dao samo 25 pogodaka. Baggio je također mučio muke s povredama od dolaska 1998. iz Milana, prije nego što je u dresu Bologne zabilježio 23 gola na 33 utakmice.

Inter je nastavio da troši enormne svote novca i 1999. kada je kupio Christiana Vierija iz Lazija za rekordnih 80 milijardi lira (oko 32 miliona funti danas). Vieriju je Inter bio čak deveti klub za isto toliko sezona u profesionalnom fudbalu, poslije Torina, Pizze, Ravene, Venezije, Atalante, Juventusa, Atletica i Lazija – a osvojio je samo jedan Scudetto sa “Starom damom” 1997. godine.

Ni Vieri ni Ronaldo nisu osvojili Seriju A sa Interom, i period 90-ih godina prošlog vijeka je jedini u kojem “Nerazzurri” nisu osvojili nijednu titulu u istoriji kluba.

– Ne žalim što sam otišao u Inter. Imam divna sjećanja na period koji sam proveo tamo. Nemam pravo da ih krivim za povrede koje su me zadesile, a nisam kriv ni ja. Ko zna šta smo sve mogli da postignemo da ih nije bilo – pita se Ronaldo.

Priča o Parmi

Jedna od najpoznatijih fotografija iz italijanskog fudbala 90-ih godina snimljena je u Moskvi. Na njoj su Buffon, Thuram, Cannavaro, Veron, Crespo i ostali uoči finala UEFA kupa 1999. godine.

Bio je to izvanredan uspon talentovane generacije kluba iz malog grada na sjeveru Italije. Opet, bio je to i tim koji je završio u top šest Serije A u devet uzastopnih sezona tokom 90-ih, iako nikada ranije nije igrao u elitnom rangu italijanskog fudbala. Do 1986. igrali su u Seriji C sve dok kompanija za proizvodnju hrane “Parmalat” nije počela da investira.

Šveđanin Thomas Brolin i golman Claudio Taffarel koji je branio za Brazil na Mundijalu u Italiji 1990. i bio svjetski šampion u SAD 1994. bili su prva dva pojačanja za novajliju u Seriji A koji je tek ušao u igru.

– Moj transfer u Parmu je bio nevjerovatan. Svjetsko prvenstvo u Italiji okončali smo na startu nokaut faze porazom od Argentine. Dok smo čekali avion na aerodromu u Milanu prišao mi je čovjek i pitao me da li želim da igram u Seriji A? Rekao sam da hoću.

– Poslije nedjelju dana zazvonio mi je telefon i isti glas me pitao da li i dalje želim da dođem. Shvatio sam da je ozbiljno, predstavnici “Parmalata” su došli u Brazil na pregovore sa mojim klubom Internacionalom poslije čega sam završio u Parmi – ispričao je Taffarel.

– Kada sam došao u Parmu saigrači su mi tražili autogram. To me je uplašilo. Razmišljao sam gdje sam to došao? Samo jedan u tom timu je do tada igrao u Seriji A, ali svi su bili svjesni šanse koja nam se ukazala.

– Imali smo jasan cilj u prvoj sezoni, a to je “salvezza” – opstanak kako Italijani vole da kažu. Klub nije imao trening centar pa smo trenirali u parku ili negdje u okolini samog grada.

– Ali bili smo snažno povezani sa stanovnicima Parme. Iako gotovo niko u timu nije imao iskustvo u Seriji A, ispostavilo se da su svi imali kvalitet da igraju na top nivou. Parma je dovela dobra pojačanja – Brolin je bio fantastičan igrač, svi smo bili porodica – tvrdi Taffarel.

Predvođeni čvrstom rukom trenera Nevija Scale, “Žuto-plavi” su osvojili Kup Italije u svojoj drugoj sezoni u Seriji A. Zatim su osvojili Kup pobjednika kupova 1993. iako čuveni Tino Asprilla nije igrao u finalu protiv Antwerpena jer se povrijedio u tuči sa vozačem autobusa u Kolumbiji. Njihov drugi evropski trofej stigao je samo dvije godine kasnije kada je Parma pobijedila Juventus u finalu UEFA kupa golovima Dina Baggija.

I Marseille je imao vrlo male šanse u finalu UEFA kupa u Moskvi 1999. protiv vjerovatno najčuvenije generacije Parme u istoriji koja je slavila sa 3:0. Nijedan tim na Starom kontinentu tokom 90-ih nije mogao da dostigne Parminu brojku osvojenih trofeja na međunarodnoj sceni. Ali sreća nije dugo potrajala, početkom novog milenijuma “Parmalat” je bankrotirao, a Parma poslije godina tavorenja 2015. dospjela čak u Seriju D.

– Bilo je uznemirujuće ono što se desilo Parmi. Nadam se da mogu da isprave stvari i vrate se na mjesto na kome zaslužuju da budu. Još uvijek imam kuću tamo, volim taj grad – poručuje Taffarel.

Mijatovićev otpadak koji je srušio italijansku dominaciju

Juventus je napadao, pritiskao, dominirao, treća evropska titula je izgledala kao realnost za “Bianconere”, a onda je jedan od najčuvenijih nesretnih odbitaka odlučio finale u Amsterdamu. Real Madrid, a ne “Stara Dama”, okitio se titulom prvaka.

Bila je to 1998. godina i od tog trenutka počeo je svojevrsni balans moći u evropskom fudbalu. Jednim rikošetom poslije centaršuta Roberta Carlosa lopta je došla do Peđe Mijatovića koji je jedinim golom na utakmici ne samo donio Madriđanima prvu titulu poslije 32 godine, već je i fudbalsku moć prenio sa Serije A na špansku La Ligu.

Juventus je bio favorit te večeri – klub koji je prije toga igrao tri uzastopna finala Lige prvaka i koji je u svojim redovima imao Del Piera, Davidsa i velikog Zinedinea Zidanea. Popularni “Zizou” je u svoje prve dvije sezone u klubu donio titule Juveu, ali je u Amsterdamu treći put u nizu poražen u finalima evropskih takmičenja. Zidane je 1996. sa Bordeauxom izgubio finale UEFA kupa, a zatim pognute glave napustio utakmice sa Borussijom Dortmund (1997) i Realom (1998).

Iako su mnogi tvrdili tada da je Zidane nedostojan velikih utakmica i finala, samo dva mjeseca kasnije dao je dva gola u finalu Svjetskog prvenstva u Parizu protiv Brazila i obezbijedio sebi “Zlatnu loptu”.

– Juventus je bio moja polazna stanica za internacionalnu scenu – tvrdi Zidane.

Njegovi uspjesi u Ligi prvaka na kraju su stigli u dresu Reala iz Madrida, koji je pobjedom u Amsterdamu prekinuo i niz od sedam vezanih učešća u finalima Lige prvaka za italijanske klubove.

Posljednje veliko “Hura” za Italijane u 90-im godinama je stiglo 1999. trijumfom Parme u finalu UEFA kupa i Lazija nad Mallorcom u finalu Kupa pobjednika kupova kada je Pavel Nedved bio strijelac na “Villa Parku”. Italijanski uspjesi u Evropi potom su se prorijedili, pa su od početka 21. vijeka španski timovi osvojili 17 evropskih trofeja, a Italijani samo 3.

– Nivo kvaliteta Serije A je opao od 2000. godine. Premijer liga je postala ogromna i atraktivna, Bundesliga i La Liga su porasle, dok je i francuska Liga 1 napravila izvjesne pomake – smatra Aron Winter.

Također, u Italiji više nema velikih para kao nekada. Sada je ogroman dio love u Engleskoj, zahvaljujući unosnim TV pravima, kao i u Španiji gdje je cvjetala era “Galactikosa”. Top igrači su počeli da izbjegavaju Seriju A, a i prosječna posjeta na stadionima je opala. Od sezone 2006/07. poslije čuvenog skandala “Calciopoli” prosječna posjeta je pala ispod 20.000.

Međutim, samo deceniju ranije Serija A je bila vrh vrhova kada pričamo o fudbalu. Čak 13 titula u evropskim takmičenjima, 6 najskupljih transfera u istoriji fudbala i 6 osvajača “Zlatne lopte” u samo 10 godina. Dovoljan argument za tvrdnju da je tokom 90-ih italijanski fudbal vladao svijetom.